„Sve je započelo jednostavnom i iskrenom porukom bez nerealnih očekivanja, a preraslo u odnos zasnovan na uzajamnom povjerenju i svakodnevnoj podršci.“
Kao inženjer strojarstva koji veći dio radnog tjedna provodi u proračunima, nacrtima i laboratoriju, moj društveni krug se s godinama prilično suzio. Prijatelji s faksa su se poženili, dobili djecu, a izlasci vikendom sveli su se na povremeno pivo u lokalnom kvartovskom kafiću. Godine su prolazile, a ja sam shvatio da se prava osoba neće sama pojaviti na mojim vratima dok gledam seriju. Odluka da se registriram na stranici za upoznavanje bila je čisto racionalna, ali i praćena dozom nelagode – pitao sam se tko zapravo koristi te servise u Hrvatskoj i hoću li naići samo na lažne profile.Martinin profil mi je zapeo za oko čim sam se prijavio. Na naslovnoj slici nije bilo napućenih usana niti profesionalnog studijskog poziranja; stajala je na vrhu Velebita s vjetrom u kosi, ruksakom na leđima i osmijehom koji je zračio čistom pozitivom. U opisu je stajalo: 'Ako ti nedjelja ujutro služi za mamurluk do tri popodne, vjerojatno nismo spoj. Ako voliš planine, crnu kavu bez šećera i ljude koji drže do riječi, javi se.' Pročitao sam to tri puta i rekao sam sebi – to je to.
Poslao sam joj poruku s pitanjem koja joj je bila najteža planinarska staza do sada i ponudio okladu da je Premužićeva staza precjenjena u odnosu na vrhove sjevernog Velebita. Odgovor je stigao unutar pola sata, popraćen argumentima koji su pokazali da itekako zna o čemu priča. Dopisivali smo se intenzivno tri dana. Niti u jednom trenutku razgovor nije bio usiljen. Svidjelo mi se što je Martina bila izravna, samosvjesna i bez onih igrica gdje se čeka cijeli dan da bi se odgovorilo na jednostavno pitanje.
Dogovorili smo susret na Gornjem gradu u Zagrebu, kod kule Lotrščak. Bila je subota popodne, jesen, lišće je padalo po Strossmayerovom šetalištu. Kad sam je vidio kako prilazi u jednostavnom baloneru i tenisicama, osjetio sam onaj rijetki klik u trbuhu. Uživo je bila još ljepša i prirodnija. Otišli smo na čaj u mali skriveni kafić, a razgovor je tekao toliko glatko da smo zaboravili na hladnoću i vjetar vani. Smijali smo se dogodovštinama s terena, pričali o glazbi, obitelji i planovima za budućnost.
Ono što me kod Martine potpuno osvojilo bila je njezina autentičnost. Nije se trudila ostaviti dojam savršene žene, pričala je otvoreno o svojim manama i nesigurnostima, što je meni dalo potpunu slobodu da i ja spustim gard i budem točno onakav kakav jesam. Nismo morali glumiti uspješne likove s društvenih mreža. Bili smo dvoje zrelih ljudi koji traže stabilnost, smijeh i povjerenje.
Nakon tog susreta, sve je krenulo nevjerojatnom brzinom, ali potpuno prirodnim tokom. Vikendi su postali rezervirani za naše planinarske rute, zajednička kuhanja i male rituale. Prošlog ljeta zajedno smo prošli autom kroz Dolomite, a prije dva mjeseca donijeli smo odluku o zajedničkom useljenju. Kada danas pogledam unazad, nevjerojatno mi je kako jedna obična poruka poslana s mobitela u pauzi za ručak može potpuno promijeniti smjer vašeg života. Moja preporuka svima: ne gubite nadu, budite iskreni u svom profilu i tražite nekoga tko dijeli vaše stvarne vrijednosti, a ne samo sličan ukus za fotografije.